Projekat Erasmus + "Move to improve" - utisci iz Slovenije

Nismo ni bili svjesni šta nas to čeka iza ovih novih “vrata” koje tek treba da otvorimo, koliko ćemo zapravo spoznati sebe, svoje sposobnosti i vještine, kao i koliko će nam ovo iskustvo proširiti vidike, usavršiti nas same ali i promjeniti ne samo naše živote, već i druge.

Bila je to subota, 18. januar, kada je naša tromesječna avantura u Sloveniji počela. Veliku razdaljinu između dviju država prebrodili smo raznim pričama, šalama, dobrom atmosferom ali i očekivanjima, zabrinutostima i pitanjem da li smo zapravo spremni za ovako nešto. To je i normalno, ipak nam je ovo bio prvi “pravi” pokazatelj i test naše zrelosti i sposobnosti za dalji život.

Nakon dolaska u naš mali grad Lendavu i smještanja u naš novi dom, obišli smo i upoznali se sa gradom ali i mjestom gdje ćemo obavljati praksu, dom starješih “Lendava” (starački dom “Lendava”).

U početku nam je bilo jako teško, trebalo je ući u rutinu i raspored svega što se radi i nalazi u domu, razumjeti sistem, kako funkcioniše i šta ga čini, a osim toga postojala je i jezička barijera. Iako smo nekada svi mi bili dio jedne velike države, dosta Slovenaca je zaboravilo ili nije učilo crnogorski, srpski, bosanski ili hrvatski jezik što je dovelo do toga da nekada dođe do manjih nesporazuma odnosno trebalo nam je duže vremena da razumijemo šta je traženo od nas i kako možemo da pomognemo. Ipak, vremenom smo brzo naučili sistem i jezik, makar toliko da ga razumijemo i da se možemo sporazumjeti. Isto tako sa vremenom smo se osjećali kao da smo zapravo zaposleni tu, ali da naše zvanje nije samo zdravstveni tehničari već i bolničar, diplomirani zdravstveni tehničar, animator, ali i terapeut . Prostije rečeno postali smo dio tog kolektiva. To možemo prepisati tome što smo bili “gladni” za znanjem, učenjem, našoj volji za upoznavanjem svih i brzoj prilagodljivosti, ali najviše su zaslužni za to naša divna, mila i dobra glavna sestra Suzana i izvanredan kolektiv. Toliko gostoprimstvo, toplotu i pozitivnost nismo mogli ni da sanjamo da ćemo dobiti.

Dani na poslu nisu bili laki, uvijek je bilo posla oko stanovalaca (ljudi koji žive u domu). Trebalo ih je presvući, promjeniti pelene, okupati, nahraniti, previti, dati terapiju ali i promjeniti, pospremiti posteljinu, iz magacina donijeti potreban materijal ili hranu i spremiti terapiju za dane koji dolaze. Znali smo da se vratimo toliko umorni sa posla da bi ostatak dana proveli odmarajući, a češće spavajući. Ali vrijedilo je. Zaista jeste.

Osim posla, vikendom smo znali da obilazimo i upoznajemo Sloveniju, pa smo tako videli grad studenata, Maribor, čuvenu Ljubljanu i najstariji i najcjenjeniji grad u Sloveniji, Ptuj. Upoznali smo njhovu kulturu, običaje, tradiciju. Tako smo imali priliku da prisustvujemo njihovom neobičnom karnevalu i prazniku, Pustu, saznali šta su i kako izgledaju Kurenti, kao i kako se sam praznik slavi kod njih. Vjerujte nam, to svako treba da doživi uživo jer nije opisivo riječima. I nakon, nama veoma kratkih, 80 dana bilo je vrijeme da se vratimo našoj Crnoj Gori i da se oprostimo od Slovenije, avanture i ljudi.

Posle dugih i emotivnih opraštanja od stanovalaca i kolektiva bili smo spremni za povratak nazad. Tako, u ponedeljak, 7. aprila, krenuli smo nazad za našu Podgoricu, zahvalni za ovu pruženu priliku i znajući da ćemo ovo iskustvo uvijek čuvati blisko u našim srcima i da je ono, sada, dio nas.